samome-sebi

30.03.2011., srijeda

da se malo vratim na crkvu

prije nekoliko dana gledala sam napokon film andjeli i demoni, ma piz.. od filma ali ima interesantnih detalja, recimo to silno bogatstvo vatikana ili ti ga crkve, nestvarno je gledati cak i na ekranu koliko je to ogrooooooomnooooooo, a onuda uglavnom, osim turista-vjernika koji vjerujem lijepo placaju ulaznice, secu samo sjebani muskarci u suknjama, uglavnom u poznim godinama, oprostiti cete mi ali ja sam vidjela samo to i cula recenicu na kraju, kada jedan od biskupa zahvaljuje tom hanksu : "hvala ti sto si spasio CRKVU", nije rekao ljude, vjeru ili sto god vec nego crkvu, uh uh uh....pa to je da se doista zamislis, a tako doista i jeste, jer bez te crkve ne bi mogli zgrtati bogatstva koja su vec zgrnuli i koja jos uvijek zgrcu, meni sve to prije slici na nekakvu sektu ili dobru firmu, kojoj je pristup obicnim smrtnicima hahahahaha strogo zabranjen.
no hajde idemo dalje
neki dan takodjer stavila sam na svoj fejs profil link "nisam vjernik"
auuuuuuu sto sam tamo dobila od prijateljicinog supruga, uh uh, teske rijeci pale su, premda nikoga ne tjeras da cita sto mu se ne svidja, ja u takvim situacijama preskocim ili napravim jednostava, "delite" ali ovaj se doista zakacio na mene kao "nevjernika" ili po njegovoj pretpostavci "nevjernika", jer tko kaze da ako nisam sljedbenik i pripadnik neke manje ili vece religije da ne vjerujem, istina ne vjerujem ni u sta od ponudjenog no istovremeno vjerujem u sve... no to je vec tema za neki drugi post.
i tako on usput spomene kako ta ista brizna crkva brine o siromasnima, bolesnima, kako casne sestre volontiraju u bolnicama...a kao sta ja radim
prije svega ja nemam mogucnosti volontirati jer gotovo citav dan provedem zaradjujuci novac za potrebnu egzistenciju, nemam mamu ni tatu a bogami ni crkvu koja ce me hraniti oblaciti placati podstanarstvo racune i hranu tako da to volontiranje pada u vodu a na kraju krajeva nemam ni necistu savjest kako bi je morala prati volontiranjem
kada smo kod volontiranja ono je doista za ljude koji nemaju previse problema sa egzistencijom pa si takav vid rada mogu priustiti, koliko ja znam pocelo je za zenam bogatasa koje nisu zbog svog statusa mogle ici raditi pa su necim trebale ispuniti svoj dan a da to nije kukicanje i vezenje goblena, osim toga a taj su nacin po svoj prilici umanjivale osjecaj srama sto zive tako dobro a svijet oko njih gladuje... u novije doba znam za primjerice nacelnika opcine viskovo koji je uz svoju funkciju, zamislite jos i volontirao, ali za to dobivao i pristojnih sedam tisuca kuna naknade, pricam o periodu prije deset godina, ne znam sto je sada i kolika mu je naknada, hahaha..a onda casne sestre koje volontiraju u bolnicama na taj nacin, pouzdano znam, uzimaju posao mladim skolovanim medicinskim sestrama, kao sto dok su decki prije nekoliko godina odsluzivali vojni rok u javnim ustanovama, ravnateljica knjznice rekla mi je kako ne trebaju pomocne knjiznicare jer imaju decke na odsluenju vojnog roka, ma svakako je zanimljiva ta prica sa volontiranjem casnih sestara.
svaka cast klincima koji u danasnje vrijeme kada ne mogu naci posao ipak odu volontirati kako bi dobili iskustvo ili cak iskljucivo i pomogli nekome, jer je bolje i to nego doma slusati kako ti starci prigovaraju sto si citav dan po kuci ili u suprotnome citav dan gledati starce, da imaju sanse dobiti normalan posao sigurna sam da bi volontiranje bilo na kraju prioriteta. normalno.
sto se tice ostalih djelaovanja crkve, ma bilo koje, ne radim razliku, a ljudi tvrde da su korisna
1. caritas ili ti ga pomaganje sirotima i zlostavljanima
pa zar ne bi u uredjenom drustvu trebale postojati institucije, socijalne sluzbe koje brinu o takvima, naime u svakoj drzavi postoje, sa manje ili vise djelovanja ali na kraju krajeva svi oni dobiju placu iz drzavnog proracuna
2. psiholoska pomoc
koliko znam takodjer na drzavnom proracunu postoje i psiholozi i psihijatri, i kojekakvi terapeuti, prema tome i to djelovanje nikako ne pripada crkvi
3. posrednistvo s Bogom
hm, koliko ja znam, ako je Bog sveprisutan, a po nekima i u svakome od nas, koji k.. nam je potreban posrednik sa njime
ja osobno sa svim svojim bogovima dolazim u kontakt u svakom trenutku i bez posebnih uvjeta :-) srecom me takvo kontaktiranje nista ne kosta hahahahaha....

a onda, vjeronauk
uh ah
umjesto da u sve skole ubacimo filozofiju, a ne samo gimnazije, ili barem etiku, ne, mi u svim skolama imamo vjeronauk, uspjesna metoda ogranicavanja uma duha i tijela nasoj djeci
a osim toga uzimaju, opet, ma zamisli, posao profesorima filozofije, koji u nedostatku posla u struci rade sve od kopanja kanala do konobarenja

nekoliko sam puta vec spomenula pa mozda se i ponovim
uz sve sto je vrlo ocigledno ima jos jedna stvar koja me silno cudi kod puka
kako je moguce da znajuci da ti velecasni sevi zenu i dijete jos uvijek odlazis na mise i dajes im novce
sta ne valja u tvome umu covjece?

ma tko je tu lud?
pitam se ja vec dugoooooooooooo
- 22:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.03.2011., petak

zanimljivo stivo za vjernike i nevjernike

- 23:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.03.2011., utorak

VEGETARIJANSTVO.....

podugo spremam iznijeti svoje misljenje o vegetarijanstvu, i eto, ne sa zeljom da ikome dam pravo ili krivo vec samo moje poimanje tog fenomena.
u samom startu, ja nisam vegetarijanac, i vjerujem da to nikada necu niti odabrati kao svoj nacin prehrane a jos manje kao stil ili filozofiju zivota.
zivot koji vodim, poslove koje radim prilicno su tezak fizicki napor i jednostavno u svojoj prehrani moram imati energetski jaku hranu, sto ukljucuje i komadic mesa, slusam svoje tijelo sto trazi i vec godinama, bez previse razmisljanja ili cak uopce razmisljanja o kolicini, vrsti, kalorijama i svemu ostalome imam savrsenu tezinu i prilicno dobro zdravlje, a agresija (kao tinejderi svi imamo visak energije a manjak razuma i mudrosti pa se ta energija manifestira kao agresija, najcesce) mi se smanjila ne zbog nacina ishrane vec zbog rada na sebi i promjena o poimanju zivota kako svog tako i drugih zivih bica
imam nebrojeno prijatelja i poznanika vegetarijanaca, oni dobro znaju moj stav o tome, kao sto i ja znam njihov, medusobno se postujemo i volimo i nacin prehrane definitivno ne smeta nasim prijateljstvima, no to su mahom ipak, ljudi visokog stupnja tolerancije, prihvacanja razlicitosti kako u stavovima tako i nacinima zivota. jednom sam rekla i drzim da je tako, kada bih sve svoje prijatelje i poznanike stavila na jedno mjesto, iako se mnogi medusobno ne poznaju, ne bi doslo do nikakvog sukoba, a potpuno su razliciti po svemu, sretna sam sto poznajem takve ljude i sto mi cine zivot bogatijim.
na svakom druzenju kuham varijantu sa mesom i onu bez, hahahaha iako od njih naime nikada nisam dobila mesni obrok, no neka :-)
tesko mi je zapravo pricati samo o nacinu prehrane jer opcenito nista ne gledam odvojeno od svega ostaloga pa mi se tako i hrana i njezin odabir uklapaju u jos svasta nesto

koliko ja znam....
postoje mjesta na kugli zemaljskoj gdje ljudi jedu pretezno biljke, tako vec tisucama godina, ti su krajevi vecinom tople klime,laksa prehrana je prilagodjena nacinu zivota i klimi. postoje mjesta gdje biljaka uopce nema, pa primjerice eskimi jedu samo i iskljucivo meso, cudnovato, zivi su jos uvijek, poprilicno zdravi a koliko sam vidjela u nekim dokumentarcima cak i neusporedivo sretniji od vecine ljudi i prilicno neagresivni s obzirom koliko mesa jedu odnosno povrca ne jedu.
pa cak i u ovoj nasoj maloj zemlji imamo razlicitu prehranu u primorju, drugu u gorskom kotaru i slavoniji, razlicito jedemo zimi, vise mesa i energije, ljeti vise povrca i voca...
makrobiotika potjece iz japana, to je naime tradicionalna prehrana japanaca u vrijeme kada hrane bas i nije bilo, tibetanci jedu meso ako ce im ga netko donijeti, ali ne dao bog da sami koknu jadnu zivotinju, arapi ne jedu svinjetinu jer bi se po svoj prilici od nje razbolili a i malo je preteska za onu vrucinu... svatko je od njih naravno u pravu i nisu dosli do nejedenja mesa zbog toga sto se zivotinja ne smije ubiti(osim mozda tibetanaca koji su cini mi se ipak malo pretjerali u licemjerju, a moj je stav da ako vec jesi u stanju pojesti onda trebas biti u stanju i ubiti zivotinju ili biljku koju ces pojesti) vec zato sto uvjeti u kojima zive, a pogotovo ako zele ostati zdravi, jednostavno odredjuje nacin prehrane.
ovdje na zapadu imam osjecaj da su ljudi podemonili i od necega tako jednostavnog kao sto je hrana napravili ideologiju i to prilicno suludu(postoje iznimke, ljudi koji jednostavno ne podnose meso, ili im tesko pada ili na taj nacin pokusavaju povratiti zdravlje, njih ovdje ne racunam)
zivjela sam na selu 17 godina, u vrtu sam imala sve od krumpira saletae blitve mrkve....od voca ribizle , ljesnjake orahe kivije...od zivotinja psa macke(njih nisam pojela :-)) kokice, pilice, zeceve, purane...sama sam uzgajal hranu iskljucivo za svoje potrebe, sama sam to isto brala ili ubijala ako sam mislila pojesti, a jesam, i dosla sam do toga da sa istom paznjom i zahvalnoscu ubijam blitvu kao i pilica. otpada je bilo jako malo, ono sto nismo pojeli mi, pas, macak, kokice, purani...otislo je u kompost, sve sto je moglo gorjeti otislo je u vatru.
kemijska sredstva za zastitu i dohranu nikada nisam koristila pa sam imala relativno kvalitetnu i zdravu hranu i nje nije bilo previse bez obzira na lijepu kolicinu obradive povrsine. pa sam tako dosla i do zakljucka da zdrava hrana u ducanima i nije tako zdrava jer dobro znam koja se kolicina moze uzgojiti na nacin koji ne ukljucuje kemikalije. jos jedan razlog zasto mi vegetarijanstvo nije po nicemu posebno, bilje koje jedemo nebrojeno je puta tretirano svim i svacim od sjemena pa dok dodje do naseg stola, samo jabuke se primjerice prskaju oko 40ak puta. zitarice se jos k tome skladiste u prostore koji su tretirani protiv nametnika a u slicnim uvjetima i transportiraju, gdje ostaju svi ti otrovi?
cinjenica jest da se sva hrana, kako bilje tako i meso uzgaja na nacin koji je neprirodan i nije dostojan niti covjeka niti biljke niti zivotinje a svemu je poticaj necija i samo necija ZARADA
a psihologija je svakoj budali njegovo veselje

po cemu se moze razlikovati vrijednost jednog bica od drugog?
na koji nacin je manje zlo ubiti biljku od krave? zato sto je ne cujes da vristi?
ma koja je razlika ubiti covjeka ili kravu? jer ne prica?
pitanje je samo ZASTO ubiti
po meni, ako to sto cinis sa zahvalnoscu sto ti daje zivot ne moze postojati prava i kriva hrana, jer na kraju krajeva i ti ces jednom posluziti nekome da produzi svoj zivot, i svako zivo bice jednom posluzi kao hrana,i taj ciklus i lanac je neminovan, cemu onda od toga raditi dramu koja to nije?
drama je u tome sto ljudi jedu nesvjesno, sto jedu bez zahvalnosti i sto jedu daleko vise nego im je potrebno, kao sto sve konzumiraju u kolicini vecoj od potrebne, potpuno su isti u tome i vegetarijanci i makrobioticari i mesojedi i svejedi i svi ostali. osim zajednica koje same moraju uloviti ili ubrati svoju hranu, oni zasigurno ne jedu vise od onoga sto im treba.
sto se ubijanja tice, svatko tko kaze da nije u stanju ubiti covjeka laze prije svega samoga sebe.
ja znam da ako sam u stanju ubiti mrava ili blitvu jesam u stanju ubiti i covjeka, to sto nemam dovoljan razlog da to ucinim, u odnosu na nekog vojnika ili ludjaka to je druga prica, ali ne mogu kategoricki tvrditi da to nisam u stanju.
znam isto tako da dobra vecina vegetarijanaca koje poznajem nikada u zivotu nije iskusila glad zbog neimastine i vjerujem tko je to jednom iskusio ne razmislja o prehrani na takav nacin vec je zahvalan svemu sto se nadje na njegovom tanjuru.
postujem biljke sve vise i vise i znam za stabla koja su svjesno oduzela sebi zivot kako bi ga dala nekom drugom, mozda ne vjerujete u takve price, to je vas problem, ja znam da su istinite.
znam i da su zivotinje mnogo vise od onoga sto vidimo i razumijemo, opcenito svemir je daleko vise od onoga sto vidimo i razumijemo, i zivot je daleko vise
znam i to da postoje ljudi koji ne sezu svjescu umom niti razumom cak niti do ribice, ma uh riba je za njih svjetlosnim godinama daleko u razvoju
iako ima i takvih ljudi, pa vjerojatno i takvih biljaka i zivotinja, tko smo mi da sudimo o tome sto je veci ili manji grijeh pojesti ili uciniti, naravno svatko ima pravo na svoj izbor, no to ne ukljucuje da sudite onima koji se ne slazu sa vasim izborom.
po meni je najvaznije biti svjestan, svega sto cinimo, svega sto drugi cine, dajuci svjesnost hrani koju unosimo istovremeno joj odajemo postovanje i zahvalnost, jeli mi meso ili salatu.
vjerujem da je najispravniji odnos prema necemu kada odnosa i nema, odnosno kada od nicega ne radimo preveliku vaznost i kada istovremeno nicemu ne uzimamo vaznost.
jednostavno zvuci no mnogo je teze to i zivjeti.


- 19:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.03.2011., nedjelja

hrvatska u europi - da ili ne? (Nigel Farage)

malo bih se osvrnula na film u proslom postu. tip je fantastican, iako englezi nisu u globalu moj omiljen narod :-) samo oni imaju tako bridak konkretan nacin kritike, svaka cast
europska unija, hm hm...
iako sam za svijet bez granica, bez pripadanja, bez razlikovanja, svijet u ojem vlada prihvacanje, suzivot i jednakost u razlicitosti, vise se cini nekom SF-u :-) u posljednje vrijeme dobijem ospice na spomen europske unije ili bilo kojeg slicnog nacina udruzivanja
vrlo vjerojatno jer upravo razlog takvog udruzivanja nije onaj koji bi po mom skromnom misljenju trebao biti vec je to iskljucivo ekonomska korist i to najcesce samo pojedinaca. sorry takav svijet ne zelim vise.
postoji bitna razlika izmedju blagostanja i bogatstva
mozda doista ne bismo svi mogli biti bogati, no sigurna sam da bi svi mogli zivjeti u blagostanju da ne postoje pojedinci kojima je smisao zivota stvaranje nenormalnog bogatstva i nakon sto su do njega dosli izigravanje boga, jer na nista drugo mi ovo vise ne slici.
jucer sam bila u posjeti ljubljani i visegodisnjim prijateljima, obitelj umjetnici, glazbenici, u svojoj zemlji priznati kao takvi, sa standardom koji im prilici, rekla bih visa srednja klasa. nakon sto smo isprtumbali sve i svasta dosli smo i do stanja u nasim drzavama, on, kaze: nikada nisam bio jugonostalgicar, i vjerujem da je tako, pravi je slovenac, no sada bih se rado vratio u ono vrijeme, kaze da od kada je slovenija u uniji stvari su mnogostruko losije, od standarda koji je pao, do korupcije u svim slojevima, nezaposlenosti, unistene proizvodnje,.... europa njima nije donijela nista dobro.
pitam se kako bi hrvatska prosla u toj zajednici?
imamo li icime pregovarati, nije li potrebno ponajprije dovesti ovu zemlju u stanje blagostanja da bi se uopce mogli s ikeime udruzivati,
krenemo li od malih odnosa i udruzivanja, uvijek je vazno da su partneri barem donekle ravnopravni.
ako nije tako, jedan je uvijek u vlasti i nemilosti onog drugog, zar ne?
jos nesto sto mi je dalo na razmisljanje vezano za uniju, nedavno sam razgovarala sa mladim covjekom, meni dragim, no prvenstveno prijateljem mog netjaka, u razgovoru upravo o pitanju hrvatska da ili ne u europu pitam ja njega pa dobro zasto ti silno zelis u europu, na sto dobijem odgovor: " pa kada bi bili u uniji ja bih mogao otici raditi, recimo u francusku"
uzvratila sam mu pitanjem: " pa zar ne bi volio da u ovoj zemlji imas uvjete za rad i zivot kakvi su u francuskoj?"
momak se malo zamislio i dosao do zakljucka da bi ipak bilo ljepse kada bi ovdje imao takve uviete
pa naravno, no vecina mladih ljudi ovdje sanja o tome kako ce ima biti otvorena vrata za odlazak negdje gdje nikada nece biti kod kuce, gdje ce uvijek biti stranci.
pogresan stav, vrlo pogresan razlog za ulazak u uniju
ja osobno nikada ne bih otisla, osim na izlet, cak niti sa kvarnera a kamo li iz ove zemlje
ja zelim uvjete dostojne covjeka, blagostanje u ovoj zemlji
a da bi do toga dosli vjerujem da nam nije potrebna nikakva unija vec da si takvu zemlju prije svega trebamo sami stvoriti, pa tek tada mozemo, ako zelimo, ulaziti u nekave zajednice i partnerske odnose.
- 22:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.03.2011., utorak

mislim da ni ovo ne treba previse komentirati-sa moje strane


- 21:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.03.2011., nedjelja

zvuci li i ovo kao newage ili?


- 21:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.03.2011., nedjelja

ne treba ovo previse komentirati, samo pogledajte


- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.03.2011., subota

malo o prosvjedima

tesko je ovaj post stpati u neku kategoriju, ne bih bas rekla da je politika ali s obzirom da ima svega pomalo odabrala sam ovu kategoriju mozda najvise zbog eventualnih vise citanja :-)
U posljednje vrijeme prosvjedi su ucestali dogadjaji u ovoj drzavi ocito. Nakon visegodisnje ili bolje receno visedesetljetne sutnje napokon se probudila potreba za reagiranjem i buntom na nepravdu u drustvu. Nazalost trebalo je reagirati mnogo ranije, primjerice kada su prvi radnici ostali bez posla ili prve tvornice i poduzeca prodana ili devastirana(u stvari svodi se na isto). No kako nasi stari kazu: "Bolje ikada nego nikada." Naime, i mnogi psiholozi tvrde kako je bunt zdrav, dakako mladi ljudi ili tinejderi bune se samo pobune radi no takvo ponasanje s godinama i iskustvom ipak dovodi do razlucivanja bitnog od nebitnog, dovodi do stava i promisljanja o tome sto ti se desava i sto ti nude pa bunt postaje zdrav i pozeljan. Sa takvim klincima naravno roditeljima je teze ali dugorocno, vrlo korisno utroseni zivci i energija jer iz takvog mladog covjeka postaje odrastao covjek koji ne "pusi" svaku pricu, u suprotnom, kada nam je dijete poslusno i nebuntovno, samim tim i lakse kao roditeljima kao finalni proizvod dobijemo "ovcu" (ispricavam se eventualnoj uvredi, nije mi bila namjera), ili ti ga covjeka koji je poslusnik ostatak zivota, covjeka koji ce kupiti svaku stvar koju mu izreklamiraju, covjeka koji ce voditi tudje ratove, slusati politicare, svecenike, i bilo koga tko je je spreman manipulirati njime, najcesce iz osobne koristi, ne hineci za potrebe upravo tog pojedinca poslusnika. Mozda da usput kazem kako je i narkomanija po mom misljenju posljedica takvog odgoja i stava, odnosno neimanja stava, no o tome u jednom drugom postu. Da se vratim na prosvjede.
Ako sve bude islo kako bi i trebalo da ide, jer razloga za izlazenje na ceste ima i vise nego dovoljno, nece biti neki veci problem skupiti sve vise ljudi problem koji se po meni pojavljuje jest pronaci pametne obrazovane sposobne i prije svega mudre ljude koji bi zamjenili vladajucu strukturu ali i opoziciju jer ona nije alternativa, to su vec dokazali, i ljude koji ce silinu energije, koja je vecinom ipak agresivna na takvim skupovima, preusmjeriti u nesto sto je pozitivno kreativno i nadasve korisno i konstruktivno za sve nas. Ljude koji ce pronaci nacina da vrate imovinu koja je rasprodana ili bolje reci opljackana, imovinu sviju nas, nazalost ova drzava trenutacno postoji samo na zemljopisnoj karti kao ime i kao birokracija i to porilicno skupa birokracija. Ne zavaravajmo se, mi vise ne posjedujemo nista, kao drustvo a vecinom niti kao pojedinci(lopove ne racunam u pojedince), cak nismo niti vlasnici stanova u kojima zivimo niti automobila u kojima se vozimo jer dok ne otpaltimo i posljednju rau kredita banci, banka je vlasnik a nazalost te banke nisu u vlasnistvu Hrvatske vec tko zna koga iz tko zna koji zemalja svijeta.
Energiju ne razaranja vec stvaranja. Stvaranja jednog humanijeg drustva za sve i jednog osjecaja zajednistva jer taj osjecaj smo odavno izgubili, nazalost.
Sto znaci da bi ovi prosvjedi i pomaci trebali imati za cilj i pronalazenje tih sposobnih i mudrih ljudi, vjerujem da ih ima, naravno da ih ima, i to ne malo, problem je u tome sto se upravo zahvaljujuci njihovim sposobnostima ti savjescu ti ljudi ne zele baviti politikom koja je opceprihvacena politika u posljednje vrijeme, i potpuno ih razumijem, pa tko pametan i bi?
No sto ako bi se njihovim angazmanom stav prema politici promjenio i stvorio od politike ono sto bi ona doista trebala biti, sustav koji djeluje u korist i pojedinaca i drustva u cijelini, i obrnuto. A ne aparata koji postoji samo sebe radi. Sustav koji ce poticati zajednistvo i koji BITI zajednistvo, sustav u kojem pojedinac ima misao "kako svima tako i meni" (to je poruka koja mjenja sustav vrijednosti i kvalitetu zivota)jer dok su svi u blagostanju i pojedinac je u blagostanju, po meni vrlo logicno. A ne "meni je dobro a sta je sa drugima bas me briga".
ZAJEDNISTVO je nesto sto kronicno nedostaje ovome drustvu.
Istina, mnoge se institucije svojski trude vec stoljecima da udalje covjeka od drugog covjeka i od sebe samoga (religije u tome prednjace)
Zelimo li svijet uciniti boljim ljepsim i laksim mjestom za zivot (nebitno djelujemo li unutar svog svijeta, obitelji, kruga poznanika, drzave ili globalno, svijet je svijet, bio on velik ili mali, princip je princip, velicina, predmet ili granice su nebitne) trebamo prestati razmisljati na nacin muskarci - zene, pravoslavci -muslimani - katolici -budisti......, pusaci -nepusaci, vegetarijanci - nevegetarijanci, zuti-crni-bijeli...plavi-crni...debeli-mrsavi....homoseksualci-heteroseksualci....razlika kao u prici.
Na kraju svi smo mi samo ljudi, svatko sa svojim zivotnim odabirom i onime sto je dobio ili nije po rodjenju
svatko sa manama i vrlinama
ali svatko sa potrebom da zivi u blagostanju miru i sreci.
Rasti ce ono sto hranimo.
Mozda je krajnje vrijeme da promjenimo objekt hranjenja pa tako pocnemo hraniti vrline, razlicitost, uvazavanje, toleranciju, suosjecanje, suzivot jer razlicitost ima svojih dobrih osobina, na taj nacin mozemo nauciti mnogo vise i o sebi i o drugima, mozemo se nadopunjavati i postati cijelina koja djeluje savrseno.
dovoljno je pogledati prirodu, sve je tako razlicito a opet svi zive u skladu i iako se ne cini uvijek tako nasim ocima, uvijek u interesu cijeline.
Vjerujem da je vrijeme da naucimo.
- 21:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ragovor-odnosi

Jednostavno je razgovarati o vremenu, sportu, novim cipelama, haljini, o drugim ljudima...no kada dvoje ljudi, bez obzira o kojem se odnosu radi, bilo o ljubavnom, prijateljskom ili partnerskom...cesto, kada imaju nekakav nesporazum koji treba razrjesiti, jednostavno ne znaju razgovarati. Koliko sam primjetila, razgovor u tim situacijama vodi krivica, tko je kriv, za ovo ili ono, tko je vise kriv, tko je manje kriv, pa cak i kada jedna strana ne spominje krivicu ona druga dolazi do zakljucka da je sama kriva. uglavnom, u razrjesavanju nesporazuma tesko je izbjeci krivicu ili krivca, zasto je to tako? zasto razgovor ne moze biti neutralan? jednostavno odrediti nesuglasicu tj. problem koji je trenutacan, i pokusati pronaci rjesenje bez da se ikoga krivi, to ne znaci da rjesenje mora ukljuciti nastavak odnosa, mogu se obje strane sloziti da nema vise smisla odrzavati neki odnos ali razgovor o tome je po meni, vrlo bitan. Drugi nacin rjesavanja nesporazuma, najcesce je sutnja. ha, pa to je gotovo isto kao da ste se posvadjali, okrivili, sa jos jednom dimenzijom vise, ono sto niste izgovorili velika je vjerojatnost da cete nositi dugo dugo sa sobom, na svjesnom ili nesvjesnom nivou, pa ce kao takvo izaci negdje drugdje, nekome ili negdje gdje uopce ne pripada. cesto cujem ljude, kada ih se na neki nacin prisili da kazu sto ih muci vezano za odnos, kako kazu da se sada kada su izgovorili osjecaju lakse. S obzirom na to zbog cega ste sutjeli i koliko dugo ovisi koliko cete biti agresivni u izgovaranju, primjetih da sto je vrijeme zadrzavanja krace agresija je manja, iako je prisutna, ipak cesto uvijek, jer kao sto sam rekla na pocetku, uvijek se trazi krivac za nesto ucinjeno ili izgovoreno ili pak neucinjeno ili neizgovoreno. Pravi razgovor krece od tocke SADA, znaci ok, trenutacno smo u situaciji u kojoj jesmo, bitno je naravno tko je i kako do toga doveo,ali nije dobro stvarati osjecaj krivice jer ljudi grijese, najcesce ipak bez namjere da nekoga povrijede, moze li se problem rjesiti i kako, ima li osnova za nastavak odnosa ili nema, i tu je tek bitno je li netko s namjerom cinio nesto da vas povrijedi, naravno takav odnos ne treba odrzavati, tada svjesno pristajete na ulogu zrtve, kakav god ishod razgovora bio, vazno je da imate osjecaj da ste ucinili i rekli sve sto ste trebali i da s mirom mozete ili otici ili nastaviti odnos.

- 13:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.02.2011., nedjelja

Nuspojava: smrt (Ispovijedi farmaceutskog insidera)


ovo sam dobila mailom i samo proslijedujem, s obzirom da je ovo samo dio onoga sto inace mislim o industiji "lijecenja" i "lijekova" kao da sam sama napisala :-) i naravno, iako ne racunam na to da ce svi ljudi vjerovati napisanome , mozda ipak razmisle o "terapiji" koja im se nudi

nedavno sam bas razgovarala sa prijateljicom koja bi voljela da se ljudi zakonom zastite od takozvanih isjelitelja, iako najcesce ne naplacuju svoje tretmane nagovore te da kupis nesto sto iscjeljuje, medaljon, narukvicu ili neku slicnu tricariju, i tako ljudi ostave tzv isjeliteljima i po nekoliko stotina kuna ili cak i vise, nije dokazano da djeluje, kaze ona
iako ne opravdavam takozvane isjelitelje, mada ima onih koji su u isjeljivanju itekako uspjesni, naravno ima i onih drugih, sarlatana, postavilo se pitanje sto je sa priznatom medicinom, imaju li oni zagarntiran uspjeh?
udjete li u apoteku takodjer cete ostaviti nekoliko stotina kuna ali nema garancije da ce vam "lijek" pomoci, u stvari velika je vjerojatnost da ce vam nastetiti, ako nicem drugom onda vasim jetrima a spisak jnuspojava je poprilican. Odete li lijecniku, takodjer ce vas "lijecenje" doci kostati i daleko vise od nekoliko stotina kuna a lijecnik ne daje garanciju, dapace, lijecnicke pogreske se ne racunaju
vecina djece, cak preko 90%, sa cerebralnom je takva iskljucivo zbog pogresno vodjenog porodjaja, ta djeca bila bi sasvim normalna da lijecnici nisu pogresili
U staroj Kini lijecnik je bio placen po zdravom stanovniku, odnosno pacijentu, a u slucaju smrti pacijenta morao je na ordinaciju objesiti lampion, pa su tako ljudi izbjegavali lijecnike sa puno lampiona
cini mi se da bi takav sustav lijecenja imao vise uspjeha, od ovog po kojem su lijecnici placeni po bolesnom pacijentu
ne slazete li se?



Nuspojava: smrt (Ispovijedi farmaceutskog insidera)


"Upravo sam saznala da je odlicna knjiga Johna Virapena koju sam procitala na svedskom "Piller och profiter, memoarer frĺn en läkemedelsindustri med dödlig biverkan" (Lijekovi i profiti, memoari iz jedne farmaceutske industrije sa smrtonosnim nuspojavama) prevedena na hrvatski i objavljena od izdavacke kuce Omega lan d.o.o. pod naslovom "Nuspojava: smrt (Ispovijedi farmaceutskog insidera)". Promocija knjige je bila u Zagrebu 7.12.2010. gdje je uz Virapena o knjizi govorila doktorica Lidija Gajski, autorica knjige "Lijekovi ili prica o obmani".

Dr. John Virapen je bio visokopozicionirani rukovoditelj više farmaceutskih tvrtki u Švedskoj, te je prvi insider koji je progovorio o načinu rada tzv. Big Pharme. Knjiga je istinita ispovijed u kojoj se John Virapen iskreno kaje što je sudjelovao u suptilnim igrama i podmićivanju za račun farmaceutske kompanije. Autor poručuje kako glad za profitom dovodi do apsurda u kojem je interes kapitala iznad osnovnih ljudskih interesa. U interesu je kapitala da ljudi budu sve više bolesni i da ostanu što dulje bolesni, jer se samo na taj način može povećati prodaja supstanci sumnjivog djelovanja. Usputne žrtve tih supstanci nisu bitne, sve dok ostvareni profit višestruko nadmašuje visinu sudskih nagodbi i odšteta.

Dr. John Virapen se posebno užasava jer se Big Pharma sve više orijentira na djecu, kao novo tržište svojih patentiranih lijekova. Lijekovi za bolesti poput ADHD koriste marketinške strategije poput zamagljivanja granice između normalnog i bolesnog namjernim širenjem indikacija, ili oglašavanja bolesti, tako da je ADHD široko poznat. Da li je problem ADHD u modernom načinu života ili je to rezultat vješte marketinške metode koje svode ljudsko razmišljanje na tobožnje jednostavne mehanizme, te se čini kako je tableta logična posljedica? To slijedi isti onaj obrazac koji se primijenio kod marketinške strategije za bolest depresiju. Epidemija depresije je izvrsni primjer strategije širenja ciljne skupine, zamućivanja dijagnostičkih granica i uklanjanja granica potrošnje lijeka. Novo je to da se sve više razotkriva kako su i djeca "bolesna".

Recenziju knjige napisala je dr. Lidija Gajski rekavši: "O golemom i neprimjerenom utjecaju industrije lijekova na medicinu i zdravstvene sustave, te o njezinoj sprezi s medicinskim stručnjacima i političarima, kritički pišu i govore znanstvenici, liječnici i istraživački novinari. Rjeđe se na to odlučuju zaposlenici farmaceutskih tvrtki, obzirom da ih obvezuje ugovor o šutnji, a vlastitim svjedočenjem riskiraju moralnu osudu, pa i krivični progon. Stoga, a i zbog činjenice da upravo iskazi insidera najizravnije i najvjerodostojnije demonstriraju što se u farmaceutskim "radionicama" doista događa, oni imaju posebnu vrijednost."

Procitajte odlican tekst Tanje Tolic i saznajte vise o dogadjajima koje u knjizi ispovijeda John Virapen.


Virapen: Platio sam stručnjaku da odobri Prozac, iako lijek potiče na samoubojstvo
Svake se noći oko njegovog kreveta okupljaju sjenke. Obično se pojave tijekom ranih jutarnjih sati. Udaraju glavom o zidove i režu si ruke ili vrat britkim noževima. Budi se okupan znojem. John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi. Sve te sjenke, zapravo svi ti ljudi koji više nisu živi, pili su lijekove. Njegove lijekove.
John Virapen, rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, tim sjenkama, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao, manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom, ili još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke.

A onda se prije tri godine nešto u njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je, priča nam danas dok živi u Njemačkoj, rekao supruzi kako ne želi da liječnik njegovom sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego on s njime osobno porazgovara.
“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je želio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta sjećanja… i odbio sam”, ispričao nam je Virapan.
Tada je odlučio ispričati cijelom svijetu istinu. Zbog svog sina i zbog svih sinova i kćeri ovoga svijeta koji su postali, tvrdi, nova ciljana skupina farmaceutske industrije i kojima prijeti opasnost da postanu dobrovoljni gutači pilula.
Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi, a zove se “Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Dogovorio je bio već predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti u činjenici da je njegova knjiga, koju je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest farmaceutskog insajdera koji do u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi prodala što više lijekova.
Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. Iako Virapen primarno navodi primjere koji se odnose na Eli Lilly, napominje nekoliko puta kako je to uobičajena praksa i za druge farmaceutske divove. “Nuspojava: smrt” nije lagana knjiga. Neće na vas djelovati kao ispovijest insajdera iz duhanske industrije – da ugasite cigaretu i nikad više ne odete do kioska po novu kutiju. U Virapenovoj knjizi nuspojave su opasne kao u trileru - obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na koja su, do jučer potpuno zdrave ljude, natjerali lijekovi koje su pili.
Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njegove proizvode. Otkrio je i da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije. To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi propisivali određene lijekove, nego i da ih se istim metodama podmićuje kako bi pozitivno izvijestili o lijekovima nakon što je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne nuspojave.
Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata koji ih uzimaju dugo vremena ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji, na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen. I, ono najbolnije – farmaceutska industrija počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade?
“Razlog je samo jedan. Novac”, kratko nam odgovora John.
Virapen je za farmaceutsku industriju počeo raditi 1968. godine. Počeo je kao prodavač, koji kuca na vrata liječnika, no s godinama je sve više napredovao u karijeri i došao do pozicije glavnog direktora Eli Lillyja u Švedskoj, a kasnije je radio i za globalne igrače poput Novo Nordiska i Lundbecka iz Danske. U tri i pol desetljeća rada nema što nije prodavao – jednom je to bila čudesna tableta protiv artritisa, drugi put kura pomlađivanja (hormon rasta), treći put humani inzulin, a četvrti put magični antidepresiv. Između 1981., kad je počeo raditi kao menadžer prodaje za Lilly u Švedskoj, i 1988., prodaja je porasla sa 700 tisuća dolara na 15 milijuna dolara godišnje. Bio je to porast za više od dvadeset puta. Johnova plaća također je svake godine sve više rasla. Nakon godinu dana postao je glavni direktor Lillyja u Švedskoj, a igra s liječnicima, koja je počela bezazleno – poklanjenjem cvijeća, u međuvremenu je podignuta na višu razinu.
Više nije seoskim liječnicima poklanjao kožne mape, nalivpera i unaprijed ispisane blokove s receptima, nego je plaćao liječnike znanstvenike da napišu pozitivan izvještaj o lijeku, primjerice u medicinskom časopisu. Stručnim riječnikom to se zove kupovina opinion makera.
Jedan od njih, inače specijalist za liječenje boli, koji je radio za švedsku upravu zdravstva, dobio je od Lillyja niz isplata za tobožnje savjetovanje, pregled brošura i obuku predstavnika. Specijalist za bol nije imao ured, njegovo se ime nikada nije pojavljivalo na zapisnicima sa sastanaka. Postao bi aktivan samo kad bi se o Lillyju i njegovim proizvodima objavili loši članci, na primjer oni o neočekivanim nuspojavama, nečistim sastojcima ili nezadovoljnim pacijentima. Dobri doktor odmah bi nakon takvog članka napisao pozitivan o Lillyju koji bi bio objavljen u medicinskom časopisu, što bi smirilo medicinske krugove, a liječnici bi nastavili bez rezerve primati Lillyjeve farmaceutske predstavnike.
Sljedeći je korak bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen liječenju artritisa. Aktivna supstanca zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek. Prvi korak je bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u Njemačkoj pod imenom Coxigon.
John je krenuo u akciji. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su održavane male prezentacije o novom lijeku koja su držali stručnjaci u čija se mišljenja vjerovalo 100 posto. Atmosfera je bila opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri su gorjeli od želje da svim ispričaju o novom čudotvornom lijeku. Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je već bio odobren, ubrzo bio svugdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55 tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara. U samo sedam dana.
Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj, Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema, zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima, John je u avionu dobio faks kojim su mu šefovi poručili da ni sa kim ne raspravlja o benoksaprofenu. Čudesni lijek, koji se u Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti.
Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen nije imao pojma da lijek može izazvati smrt. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata, nego i od svojih zaposlenika. U knjizi Virapen, upravo na primjeru benoksaprofena, navodi kako se to radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima mogu dovesti i do smrti. Što rade čelni ljudi Eli Lillyja? Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje.
Do 1982. godine njemačke vlasti primile su 91 prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač. Na kraju, danske vlasti su te koje FDA šalju podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s američkog tržišta.
Do pravog suđenja i priznanja krivice nikada nije došlo jer je Lilly priznao krivicu prije nego je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i drugi. Možda to može objasniti zašto se Americi 22 godine poslije toga dogodio gotovo identičan skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama. “Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.
Usprkos fijasku s benoksaprofenom, Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na nečemu što se naziva serotoninska teorija. Serotonin je neurotransmiter u mozgu, a od 60-ih godina prošloga stoljeća proširila se ideja kako neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne “kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi.
No ta su saznanja došla tek mnogo kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina - Lilly je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, začkoljica je bila kako dobiti odobrenje za supstancu koja bi poslužila za lijek za reduciranje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv, računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što je uobičajeni trik farmaceutske industrije).
“Da bi vidjeli kako bi fluoksetin mogao proći proces odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se niti sjetiti medicinskih detalja zbog koji su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među oboljelima.
Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj. Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20 tisuća dolara. Pola je dobio odmah, zajedno s golemom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova urediti. Smrtni slučajevi su odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječi. Na primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo izvršiti samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo” pretvorena je u sljedeću: “S jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke”. Odjednom se ta grozna riječ samoubojstvo više nigdje nije nalazila. Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali ne zato što nije prošao regulatorna tijela, nego zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.
“Marketing ga je učinio modernim lijekom. Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak niti trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen.
Popis nuspojava koje izaziva uzimanje Prozaca bio bi impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i manjka apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine, od 1000 pacijenata koji su uzimali Prozac, njih 12,5 posto je počinilo samoubojstvo! Jedno drugo, kasnije ispitivanje Prozaca, iz 1995., imalo je stopu samoubojstva koja je bila šest puta viša. No pravi skandal nije u tome što su u Eli Lillyju znali za ta istraživanja. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju.
Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly manipulirao s brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Tu je prva zamka, jer lijek nije pilo 11.000, nego samo 6000 ljudi. Daljnja analiza pokazuje da ih nije bilo 6000, nego zapravo 5600. U pravim znanstvenim istraživanjima, dakle dvostruko slijepima, sudjelovalo ih je međutim samo 1730. Potom iz ispitivanja treba isključiti cijeli niz pacijenata, zbog koji su ispitni nizovi morali početi ispočetka – primjerice, one koji su previše dobro reagirali na placebo, jer njih nije zapravo izlječio Prozac, nego šećerna pilula, ili recimo pacijente s rizikom od samoubojstva (što zapravo direktno dokazuje da lijek, a ne bolest potiče na samoubojstvo).
Uglavnom, prema Virapenovoj računici, ostalo je samo 286 ljudi koji su doista sudjelovali u kliničkim ispitivanjima lijeka od navedenih 11 tisuća. Testiranje na 286 ljudi omogućilo je prihod od 500 milijuna dolara. Zbog testiranja na 286 ljudi Prozac je propisivan i uziman bezbroj puta diljem svijeta. Ostali milijuni osoba koji su ga pili, izvan službenog testiranja, ne svojom voljom postali su Lillyjevi pokusni kunići. Inače, 286 ljudi nije dovoljno čak niti da neka beznačajna anketa bude proglašena reprezentativnom. Pored toga, tvrdi Virapen, nema niti jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano.
“Činjenicu da se zapravo nitko ne osjeća bolje od Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto onih koji ih piju”, piše Virapen. Otkako je lansiran, Prozac je do 2007. godine, kada je Virapen objavio knjigu, bio propisan više od 54 milijuna puta.

Djeca kao gutači tableta
Farmaceutsko tržište, kaže nam Virapen, danas je već toliko zasićeno da se, marketinškim žargonom rečeno, traži proširenje linije: kad neki tržišni segment dosegne gornju granicu, počinju se tražiti novi. A novi tržišni segment danas su djeca.
“Jeste li čuli za ADHD? Hiperaktivni poremećaj s deficitom pažnje? Riječ je o djeci koja ne mogu sjediti na miru, koja upadaju drugima u riječ, koja ometaju nastavu – djeci, koja se ponašaju kao obična, neprilagođena djeca. Prema farmaceutskoj industriji ta djeca pate od bolesti nazvane ADHD. Naravno da postoji i lijek za to, inače se ti proizvodi ne bi tako mnogo i agresivno oglašavali. Jedan od najpoznatijih proizvoda je Ritalin. Noviji lijek Strattera dolazi iz tvrtke Eli Lilly. Za sada nitko ne zna kakve razvojne poremećaje i dugoročne štete uzrokuje taj lijek. Unatoč tome, propisuje se svakoga dana po tisuću puta navodno hiperaktivnoj djeci. I ne samo on. U Njemačkoj se djeci može propisati Prozac”, objašnjava Virapen.

Kako se izmišljaju bolesti
Na priču o antidepresivima, nadovezuje se priča o farmaceutskom izmišljanju novih bolesti, pri čemu su psiha i socijalni kontakti neiscrpno polje inspiracije za manipulatore. Pedestih godina, napominje Virapen, bilo je stotinjak različitih manifestacija depresija. Danas ih je trostruko više. Kako se to postiže? Jednostavno! “Ako nekoga upitate osjeća li se ponekad na jedan način, a drugi put na drugi način – većina će ljudi odgovoriti potvrdno. Promjene raspoloženja potpuno su normalne. No kad obične promjene raspoloženja tretirate kao znakove depresije, broj ljudi s depresijom se povećava te uključuje 90 posto stanovništva. A ako ikada uspijete pronaći nekoga čije se raspoloženje ne mijenja, tko je uvijek dobro raspoložen i sretan, to je još gore. Prema najnovijim istraživanjima, to je pravi znak potencijalnog problema”, piše Virapen.


Samoga sebe izliječio od dijabetesa
Otkako je objavio knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapenu pišu ljudi iz cijeloga svijeta. Kaže nam kako dobiva jako mnogo pisama od običnih ljudi, ali i od liječnika i zaposlenika farmaceutske industrije. Dva dana prije našeg razgovora, dobio je pismo od liječnika iz jedne od susjednih zemalja Hrvatske (nije želio otkriti koje), u kojem mu je liječnik čestitao i rekao kako već godinama čeka da netko napiše ovakvu knjigu. “To mi govori da je vani jako mnogo profesionalaca, liječnika, koji znaju o čemu govorim, ali je njih osobno strah javno govoriti”, kaže nam Virapen.
Pišu li mu ljudi iz Hrvatske? “Da, nakon što sam nedavno u Hrvatskoj promovirao svoju knjigu, počeo sam dobivati i pisma i mejlove od Hrvata. Mnogi od njih su mi pisali o skandalu s cjepivom protiv svinjske gripe koji se kod vas lani dogodio i o tome da se u Hrvatskoj upravo pokreće inicijativa protiv tog cjepiva”, ispričao nam je Virapen.
U međuvremenu, otkako je napisao knjigu “Nuspojava: smrt”, Virapen je napisao još jednu knjigu o tajnama farmaceutske industrije, koja bi trebala biti objavljena iduće godine, ako bude imao novca, a razmišlja i da napiše knjigu o svom iskustvu oboljeloga. Virapen je, naime, dijabetičar i srčani bolesnik, koji je do prije godinu dana uzimao jako mnogo lijekova. Kako mu se stanje nije popravljalo, nego mu je čak bilo i lošije, počeo je proučavati alternativnu medicinu i lijekove, promijenio način prehrane i – prestao uzimati inzulin. Osjeća se, kaže, mnogo bolje.
Preuzeto sa http://www.najboljeknjige.com/content/vijesti_opsirnije.aspx?NewsID=184

- 21:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2011  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (2)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (7)

Opis bloga